Prekidanje ciklusa: Razumijevanje dvosmjernog odnosa između inzulinske rezistencije i pretilosti
Mnogi od nas naučeni su jednostavnoj priči: jedeš previše, dobiješ na težini i na kraju razviješ inzulinsku rezistenciju koja može dovesti do dijabetesa tipa 2. Ali što ako ta priča nije samo previše pojednostavljena – nego i temeljno pogrešna? Kako dublje ulazimo u područje metaboličkog zdravlja, otkrivamo da je odnos između inzulinske rezistencije i pretilosti mnogo složeniji i dvosmjerniji nego što se prije mislilo.
Uobičajena mudrost je pogrešno postavljena
Desetljećima je medicinska zajednica promovirala ideju da pretilost uzrokuje inzulinsku rezistenciju. Priča je zvučala intuitivno: višak tjelesne masnoće, osobito visceralne masnoće oko naših organa, stvara upalu i narušava normalnu signalizaciju inzulina.
Međutim, uvjerljivi dokazi ukazuju na to da smo možda gledali na taj odnos s pogrešne strane. Što ako inzulinska rezistencija nije samo posljedica pretilosti, već često i njezin glavni uzročnik?
Kada razvijemo inzulinsku rezistenciju, naša gušterača kompenzira proizvodeći više inzulina kako bi održala normalnu razinu glukoze u krvi. Ova povišena razina inzulina – hiperinzulinemija – predstavlja problem jer je inzulin prije svega anabolički hormon koji potiče skladištenje masnoće i blokira njezino trošenje. Drugim riječima, visoka razina inzulina čini gotovo nemogućim da vaše tijelo pristupi i sagorijeva pohranjene masnoće, stvarajući ono što nazivam “zamkom za masnoću”.
Zamka hiperinzulinemije
Ovo se događa u toj metaboličkoj zamci:
- Pojavljuje se početna inzulinska rezistencija (često zbog pretjerane konzumacije rafiniranih ugljikohidrata i šećera)
- Gušterača povećava proizvodnju inzulina kako bi kompenzirala
- Kronično povišene razine inzulina gotovo onemogućuju pristup pohranjenim masnoćama kao izvoru energije
- Tijelo percipira energetsku krizu unatoč obilju pohranjene energije
- Povećavaju se signali gladi, što dovodi do veće konzumacije hrane
- Dolazi do debljanja, što može dodatno pogoršati inzulinsku rezistenciju
To stvara začarani krug. Što ste više inzulinski rezistentni, vaše tijelo proizvodi više inzulina, što otežava sagorijevanje masnoća, a olakšava njihovo skladištenje. Ovo se ne svodi samo na snagu volje ili kalorije – riječ je o poremećenoj hormonskoj signalizaciji.
Kod mnogih ljudi, hiperinzulinemija prethodi značajnom debljanju. To objašnjava zašto neke osobe s normalnim BMI-jem mogu i dalje imati izraženu inzulinsku rezistenciju (ponekad nazvanu "metabolički pretili normalne težine"), dok druge s pretilošću mogu zadržati relativno normalnu inzulinsku osjetljivost.
Prekidanje ciklusa metaboličkom intervencijom
Razumijevanje ovog dvosmjernog odnosa mijenja naš pristup liječenju. Samo reći osobi s hiperinzulinemijom da “jede manje i više se kreće” bez adresiranja temeljne inzulinske rezistencije slično je kao reći osobi sa slomljenom nogom da brže trči.
Učinkovitiji pristupi uključuju:
Prehrambene modifikacije:
- Smanjenje unosa rafiniranih ugljikohidrata i dodatnih šećera
- Prioritiziranje proteina i zdravih masti
- Razmatranje hranjenja u ograničenom vremenskom periodu radi poboljšanja inzulinske osjetljivosti
Ciljane vježbe:
- Uključivanje treninga snage za izgradnju mišićne mase (glavnog mjesta potrošnje glukoze)
- Dodavanje “zone 2” kardio vježbi za poboljšanje funkcije mitohondrija i inzulinske osjetljivosti
Lijekovi (kad su potrebni):
- GLP-1 agonisti ne samo da smanjuju apetit već mogu poboljšati inzulinsku osjetljivost
- Metformin smanjuje stvaranje glukoze u jetri i može sniziti razinu inzulina
Ključna spoznaja je da moramo prekinuti ciklus hiperinzulinemije kako bismo omogućili održiv gubitak masnoće. Kada razina inzulina padne, tijelo konačno može pristupiti pohranjenoj energiji, smanjujući neprimjerene signale gladi i omogućujući oksidaciju masnoća.
Preispitivanje pristupa metaboličkom zdravlju
Ovaj dvosmjerni odnos između inzulinske rezistencije i pretilosti zahtijeva da preispitamo naš pristup metaboličkom zdravlju. Umjesto da se isključivo fokusiramo na gubitak težine kao primarni cilj, trebali bismo ciljati na temeljnu metaboličku disfunkciju – posebice inzulinsku rezistenciju.
Poboljšanjem inzulinske osjetljivosti, upravljanje težinom često postaje mnogo lakše dostižno. Ovo predstavlja promjenu paradigme s modela “kalorije unesenih i potrošenih” na sofisticiraniji hormonski model pretilosti.
Za mnoge koji se bore s upravljanjem težinom, ova perspektiva donosi nadu. Njihovi izazovi možda ne proizlaze iz nedostatka discipline, već iz temeljne metaboličke disfunkcije koju je moguće adresirati ciljanim intervencijama.
Put naprijed zahtijeva personalizirane pristupe koji prepoznaju složen, dvosmjerni odnos između inzulinske rezistencije i pretilosti. Prekidom ciklusa hiperinzulinemije možemo otključati ne samo gubitak težine, već i istinsko metaboličko zdravlje.
Reference:
Ludwig DS, Ebbeling CB. Model ugljikohidrata i inzulina u pretilosti: Više od “Kalorija uneseno, kalorija potrošeno”. JAMA Intern Med. 2018;178(8):1098–1103.
Corkey BE. Dijabetes: Jesmo li sve pogrešno shvatili? Hiperinzulinemija i aditivi u hrani: uzrok pretilosti i dijabetesa? Diabetes Care. 2012;35(12):2432-2437.